Propovjednik 1
1Misli Propovjednika, Davidova sina, kralja u Jeruzalemu.
2Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!
3Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem?
4Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a zemlja uvijek ostaje.
5Sunce izlazi, sunce zalazi i onda hiti svojem mjestu odakle izlazi.
6Vjetar puše na jug i okreće se na sjever, kovitla sad ovamo sad onamo i vraća se u novom vrtlogu.
7Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovo počnu svoj tok.
8Sve je mučno. Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale.
9Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem.
10Ima li išta o čemu bi se moglo reći: “Gle, ovo je novo!” Sve je već davno prije nas postojalo.
11Samo, od prošlosti ne ostade ni spomena, kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će poslije doći.
12Ja, Propovjednik, bijah kralj nad Izraelom u Jeruzalemu.
13I trudih se da mudrošću istražim i dokučim sve što biva pod nebom; o, kako mučnu zadaću zadade Bog sinovima ljudskim.
14Vidjeh sve što se čini pod suncem: kakve li ispraznosti i puste tlapnje!
15Što je krivo, ne može se ispraviti; čega nema, izbrojiti se ne može.
16Rekoh onda sam sebi: “Gle, stekao sam veću mudrost nego bilo tko od mojih prethodnika u Jeruzalemu. Duh moj sabrao je golemu mudrost i znanje.”
17Mudrost pomnjivo proučih, a tako i glupost i ludost, ali sam spoznao da je to pusta tlapnja.
18Mnogo mudrosti - mnogo jada; što više znanja, to više boli.